Napokon u dobroj vezi

Napokon u dobroj vezi

Posted on Posted in Autorski članci, Knjige, Psihologija, Servisi

Napokon u dobroj vezi! Hej, napokon u sjajnoj vezi, zamisli! Hej, baš, baš u vezi, gdje pogledom dvije duše se razumiju. Ali, nije pogled samo ono što nas spaja. -I njena ljubav tako okrutno zatvorena, prohladno mrazovita i ledeno studena, i ona nas spaja… Čini mi se jutrom kad pogledam u to moje nebo, u to neba mog melanholično lice, baš čini nju poput zatvorenog leptira što u svjetlosti maloga igla na sjeveru Antarktika svoj put, svoj izlaz ka suncu, ka toj niti ljubavi što život znači, ona traži. I moja duša je takva, zidovima okovana, sad znam. Sad znam, da možda nas i to spaja. Jer razumijem je dušom.

Napokon u dobroj vezi!

A jedne prilike mi, prijatelju moj, ona reče: „Znaš u srednjoj školi sam mislila da si… Hm, kako bi se izrazila… pa da nisi onakav kakav jesi.“ Upitao sam je tada, očima što pustiše suzu: Ah, bio sam ti, na oko, onako nedokučiv, pomalo čudljiv, tajanstven i stalno u nekoj frci, u trku za nečim dalekim, zar ne? Da, da, baš takav, rekla je. Tačno tako!!! Da baš takav ti si bio.

A onda taj tren što bio je vječnost, nastao je glasni muk i tišina nijema. Pogled sam vinuo ka nebu, negdje u zvjezdanu daljinu, tražeći odgovor od Milostivog Boga, zašto nas drugi uvijek, drugačije vide od onoga, kakvi zaista jesmo?! I koliko samo pravih ljubavi svoj put sudbine, u zagrljaju nije našlo? U tom trenu, otšutio sam tada svoju bol u duši. A i ona svoju, čija bol, čija sjeta jasno se borama ocrtavala na starim zidovima njene skoro istrošene ljubavi.

Sad znam, neke stvari po sudbini se dese. A neke rijeke života sami sebi prizovemo. I možda, baš tako mora u sve biti?! U svemu neki red i neko iskušenje?! I u svemu, neki taj za nas, za ljudski rod nerazumljiv tok mora biti?! Sad znam, tad gledala me samo očima svojim, i zato, pustio sam suzu.

Sad znam

Sad znam, sve što je željela ona, ili što želio sam ja, bila je odana i vjerna osoba pored nje, pored mene, da zajedno ispratimo korake sudbine. No kako satkani smo od različitih niti što nam život pletu, nije baš sve to tako lahko u životu ostvaritii, zar ne?! Ne nađe se uvijek srodna duša koja zna da oprosti, da shvati, da okrene brod ljubavi ka smjeru sa istim željema, nadama, snovima, interesima, hobijima… Sad znam…?!

A još, priznati vam, prijatelju, sa druge strane moram, njena duša čezne za slobodom. Ne voli da bude sputana, već ko sokolica ljuta želi da se vine nebu u visine. -I možda, baš u tome smo se našli. Pustim je da leti, da dohvati sebe, da dokuči svoje želje, da ostvari najluđe snove… Pustim je! Pustim je, i ne očekujem ništa zauzvrat.

Inače, njena ljubav gasne u memli i blatu strogoće… Gasne i vene jer treba joj zraka. Okovana zidovima ljubavne prašine od koje žar svjetlosti strasti vidjeti nije mogla. -Eto zato mre u magli i memli. Da, i baš zato, bori se, zato čežne za oblakom bijelim, ali i gasne od čekanja da sruši bedeme ledne. I da udahne, s vremena na vrijeme, novi život. Zato pustim je, da poleti… I ja volim da letim, a u paru čini mi se nekad sve lakše bude. Mi smo baš ko leptiri u iglu malom. Mi smo, zaista, jedno.

I, napokon u dobroj vezi!

I, napokon u dobroj vezi!Hej, napokon u sjajnoj vezi, zamisli! Hej, baš, baš u vezi, gdje pogledom dvije duše se razumiju. I nije pogled samo ono što nas spaja. Tu je i njena ljubav ali i moja duša, tako okrutno zatvorena, prohladno mrazovita i ledeno studena, i ona nas spaja… Njena odana ljubav ali i moja duša vjerna!

Hej, napokon u dobroj vezi! Hej, napokon u sjajnoj vezi, zamisli! Hej, baš, baš u vezi, gdje pogledom dvije duše se razumiju. Hej, zamisli, napokon u dobroj vezi ali… U svemu tome, mori me dilema teška, i jedan problem što dušama kvari nam sreću, i jedno iskušenje gorko koje boli, i onaj osjećaj bolni kad saznaš da ona-udata je. I pri toj svoj nesnosnoj mori, spoznaš i pitaš se, zašto baš uvijek pojavi se ono „ali“… I šta sad, i kako dalje, prijatelju moj? -Javi, mi!

Više o autoru ove novele saznajte ovdje