NOĆ JE! –Noć kada umro sam…
Noć je! -Noć kada umro sam…
-A noći, piscu znaju biti duge. -Jedino cigara u ruci, i fildžan bijele kahve kakvo-takvo olakšanje donesu. I bijeli papir, doduše… i bijeli papir pokoju suzu skupi, tek tako da neku svrhu u noći pomrčine ima. Noć je, tamna i pusta-čak, i magla na noć spustila se gusta. I grad je njem, i spava. I draga moja Mina, spava. -Čedno sniva! Jedino, tiho, lavež pasa u daljini bruji. I pokoji zvrčak pjesmu umilnu pjeva. -Noć je! -Noć kada umro sam…
-A noći, piscu znaju biti duge. -Jedino cigara u ruci, i fildžan bijele kahve kakvo-takvo olakšanje donesu. I bijeli papir, doduše… i bijeli papir pokoju suzu skupi, tek tako da neku svrhu u noći pomrčine ima. Znaš Mila, večeras probuditi te neću. -Ti spavaš?! A ja, baš budan sanjam?! A nekoć, do kasno u noći-ti sanjala si snove?! Pozivala me da ih s tobom sanjam. A ja, spavao sam?! Spavao, medvjeđim zimskim snom. Znam Mino, roso moja, noć ti tada polarna bješe, duga i hladna. Noć, kao ova što je meni sada.
Vidi Mino, roso moja, vidi, vidi… -Noć sva je u tmini!
Vidi Mino, roso moja, vidi, vidi… -Noć sva je u tmini! A u noći pomrčine dvije zvijezde iznad Bijele gore čudnim sjajem sjaje-jedna budna a druga spava. Posmatram ih! -Plačem tiho, u sebi duboko. A sjećaš li se Mino roso moja, noći svijetle kad smo prvi put pod jorganom slatkim uzdisaje vrele jedno drugom krali. Bješe to noć kad drugi put smo se rodili, zar ne? Noć, i tada bješe duga. Duga i vrela!
Satkana od želja usijanih usana pod zlaćanim bojama mjeseca mladog. Tu noć iskrilo je na sve strane, mila moja. –Zar ne?! Ah, tu noć… Pamtiš li moja slatka roso, plamen ti duše što na grudima mojim vulkan strasti raspirivao je moćni. Mislili smo, noć je duga I vatra ljubavi kako nikad ugasiti se neće. Ah, noć je! -A noći, piscu znaju biti duge. -Jedino cigara u ruci, i fildžan bijele kahve kakvo-takvo olakšanje donesu. I bijeli papir, doduše… Noć je i možda sam sve to samo san'o?! No ipak, a gdje smo sada? A gdje smo sada, ti i ja?
Gdje smo? -Možda, zavučeni pod jorganima starim na sasvim dva suprotna kraja, na daleke dvije strane svijeta, u prohladnim odajama istrošene ljubavne nade. I nema tu zbora, da postali smo alergični na sve oko sebe, zbijeni u strahu od novog početka, skriveni u sumnji duboko, duboko pod dotrajalim jorganima ljubavi. -I Mi, kišemo! Da kišemo. No to je, samo prirodna reakcija na neispunjena očekivanja. A očekivali smo, što?
Ah, noć je! -A noći, piscu znaju biti duge
Ah, noć je! -A noći, piscu znaju biti duge. -Jedino cigara u ruci, i fildžan bijele kahve kakvo-takvo olakšanje donesu. I bijeli papir, doduše… i bijeli papir pokoju suzu skupi, tek tako da neku svrhu u noći pomrčine ima. Noć je, tamna i pusta-čak, i magla na noć spustila se gusta. I grad je njem, i spava. I Draga, spava. –Mina, čedno sniva! Jedino, tiho, lavež pasa u daljini bruji. I pokoji zvrčak pjesmu umilnu pjeva.-Noć je!
-I evo mene u noći poslije tebe. Od srkleta se znojim. Zaglavljen između sna i jave, ni trijezan-ni pijan. Sjedim prikovan za drvenu stolicu u kahvani i ašikujem sa punom čašom ljute kruškovače. Zašto me život time opalio po ušima? I baš takav nikakav i pogubljen sve druge oko sebe pitam: Ta gdje je otišla, Mina moja mila rosa?! Pitam ih, i niko od njih odgovora nikad nije pravog mi dao.
A znadeš li samo šta sebi oprostiti teško mogu? Sjećaš li se kada smo na lednom zidiću pored žubora mirisne Bosne sjedili a ja sa uzdahom vrelim rek'o: „Koliko samo poljubiti te želim?!“ -A ti si mi rekla, pa poljubi me bolan. A ja nimukajet. I šta sam ja tad učinio? –Zapanjujuće isp'o zadnji papak, za glavu uhvatio se i promijenio temu k'o da te ništa pit'o nisam?! Znaš li koliko moja duša ranjena zbog toga noćas žali?!
Et’ pravo da ti kažem, baš ljudi za mnogo čim u životu žale, zar ne?!
Et’ pravo da ti kažem, baš ljudi za mnogo čim u životu žale, zar ne?! Jedni bi k'o komšija da imaju kuću na tri sprata jer njihova sa dva im je mala?! Drugi opet žale što nemaju kola a njihov komšija ih ima?! Treći opet kukaju kako nemaju uv'jek dovoljno para a imaju i kuću, i kola, i vikendicu na moru, i mobilni telefon, i opet žale, jadaju i tuguju. More bit’ da takvim ljudima nikada ničega nije dosta?
Ah, ali ne znaju oni da samo za pravom dušom žal treba imati. Et’ baš ljudi za mnogo čim u životu žale, zar ne?! –A ja samo za poljupcem i usnama slatkim tvojim žalim. I to me boli, no možda nekada će mihnuti ta bol.
Ah, noć je! -A noći, piscu znaju biti duge. -Jedino cigara u ruci, i fildžan bijele kahve kakvo-takvo olakšanje donesu. I bijeli papir, doduše… i bijeli papir pokoju suzu skupi, tek tako da neku svrhu u noći pomrčine ima. Noć je, tamna i pusta-čak, i magla na noć spustila se gusta. I grad je njem, i spava. I Draga, spava. -Čedno sniva! Jedino, tiho, lavež pasa u daljini bruji. I pokoji zvrčak pjesmu umilnu pjeva.-Noć je! Noć, noć je kada u tmini samoće zbog tebe, umro sam…
Mirić, 10:39h
Maglaj, 24.09.2016
Da biste ostali živi, dok zaokupljeni vlastitim mislima letite nepreglednim poljima dilema, pročitajte ovdje kako promijeniti vaš život ili kako biste mogli ovdje ostvariti vaše snove.Ako ste ipak za još jednu priču, onda pročitajte priču o Doris Gray ovdje