Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu, tako bi govorio Rifat Halilović?!
Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu, tako bi govorio Rifat Halilović zanesen šahovskom partijom, bockajući protivnika tim škakljivim riječima c'jelo vrijeme?! -Jer onaj ko izgubi, svima ostalima za neko vrijeme bio bi kukuruz liga. Poraženi, ako ništa drugo druga liga-istok bio bi tih uspaljenih trenutaka dok varnice su sijevale na tabli i okolo kockastoga drvenog stola.
Smeđu boju stola niko nije primjećivao, sasvim sigurno mogao je stol plav ili crno obojen biti i svima bi svejedno bilo. Ali nikom od nas nije bilo svejedno da partiju izgubimo kad skupimo se u kahvani kod Čabre da igramo pokoju partiju šaha na ispadanje. I k'o na ljubavnom boju pri partiji šaha sva sredstva dozvoljena budu da protivnik se do nogu potuče.
Posebno nije volio gubiti moj dobri komšija Safet Sajo Hamustafić
Posebno nije volio gubiti moj dobri komšija Safet Sajo Hamustafić, crne kose i krupnoga stasa. A kad on i šaljivdžija Rifat Halilović za šahovski stol sjednu, gledajući ih sa strane čovjek bi rek'o: -„Ovdje će ubrzo pesnice da rade, majke mi. A još čim slučajno jedan od njih okrene glavu od table, neko sa strane namjerno bi ubacio crv sumnje riječima: -„Ljudi moji, jeste li vidjeli šta uradi, figura na mjestu kojem stoji, stajala prije nije?!“
I odmah nakon tih ubačenih riječi sumnje bi nastalo glasno komešanje. A vatra sumnje namah bi se usplamsala raspirivana dodatno vjetrovima laži i od strane ostalih. Tačno si mog'o osjetiti kako energija oko stola bukti od ljudske nesputane strasti. Helem nejse, ali na kraju bitke uv'jek bi se naš'o neko tu sa strane ko bi na vrijeme njihov razbuktali gnjev smiriti znao. A često bi to znao raditi i naš dragi Eso Obralić, gazda kahvane i usput budi rečeno jedini Fide majstor u Maglaju..
U to vrijeme meni k'o klincu često slađe bilo bi sjediti sa strane
U to vrijeme meni k'o klincu često slađe bilo bi sjediti sa strane i posmatrati reakcije onih za tablom što sjede. No neki će reći, lakše ti je bilo smijati se drugima, nego gutati vlastite knedle, jelde Almire? No vjerujte na riječ baš od starijih sam mnogo učio i nikada se drugima zbog nečega osobnog nisam smijao. Zaista od malena dobro psihološki čitam ljude pa mi je u krv ušla navika da spontano upalim skener u čiju memoriju skupljam neobične gegove onih pored mene.
Helem kod Čabre u kahvani veoma često bi uviđ'o kako kod pojedinih igrača skriveni grčevi na licu k'o preplanula sunčeva iskra bljesnu pa nestanu nakon lošeg poteza. Dok nakon kiksa ili neke šahovske greške neki bi okretali glavu u desno jasno pokazujući da im nije baš milo što se nalaze tu među rajom a partiju gube ili grubi previd prave. A bilo je i onih likova koji su u kahvani po naredbi došli ne zbog šaha il’ tavle već čisto zbog muzevirluka ovoga il’ onoga. No takve osobe su sasvim neka druga negativna priča od one koju upravo sada na bijeli papir pišem.
A bilo je tu u staroj kahvani kod Čabre i likova koji jednostavno skupa za stol nisu mogli sjesti
A bilo je tu u staroj kahvani kod Čabre i likova koji jednostavno skupa za stol nisu mogli sjesti ni pod kojim uslovima zajedno. Na um mi padoše Sajo i Meho, dva na svoj način zanimljiva lika! Ne znam jesu li za života njih dvojica bar dvije partije međusobno odigrali?! Nešto kontam možda i jesu na prvenstvima grada, susrela se jednom il’ baš dvaput, nisam siguran sto posto.
-No meni su oni za smeđim kockastim stolom ostavljali dojam baš nekakvog nesretnog bračnog para što dokumentima Braka vezani su al’ im veza samo na strasti zasniva se i ne fercera baš najbolje. Mehmed bio je miran a Sajo nagal a tamo gdje se sretnu vatra i voda tu trava ne raste. Obično jedno na kraju ipak bude ugašeno a drugo izgubi sasvim kontrolu nad svoji životom, zar ne?
Igr'o sam u kahvani sa svima jer na sve sam gled'o k'o na jedan te isti rod. Igr'o sam. -Dobijao i gubio! Stari Vojo me dobiv'o često. Od Bosnića sam gubio i uzvrać'o mu udarce. Ratnom vojnom invalidu Dinetu sam pažljivo pristup'o a super odličan je čovjek i igrač. Pokojni Miodrag igr'o je sjajno. Isketa mi je gušt bilo derati jer volio je biti prvi u gradu, hehehe. (Ako ovo pročita Iske znam da neće se naljutiti, jer dobar insan je).
Al’ ja nekako najdraže volio sam igrati sa rahmetli Mehmedom Kukom
Al’ ja nekako najdraže volio sam igrati sa rahmetli Mehmedom Kukom jer sem partije koju smo igrali spajala nas je i priča. Jednostavnost koja je iz njega izvirala mene je oduševlajvala. Omiljen, omalen, crne kose čovječuljak ali neizmjerno dobre duše uvidio bi njegove vrline svako kome je on dopustio da mu se približi. Često bi mi on o svojim životnim iskustvima i događajima prič'o a ja ih klinac ko sunđerom upij'o.
Najčešće bi Meho s punim ponosom spomnj'o dvije stvari: -Voljeni Mostar i kčerke bliznakinje koje ima. Nas dvojicu za šahovskom tablom nikada nije uznemiravala huka koju je svojim bockanjem za susjednim stolom izazivao Rifat ili neko drugi. Pošteno govoreći, svako je svakoga bock'o kada bi stig'o i dobio priliku. Najčešće bi koske bac'o Fejzo, zatim Memiš, no ni mi ostali oko četvrtastog stola imuni na tu šahovsku „vrlinu“ nismo bili.
Bolje biti prvi u selu nego drugi u grad, tako bi govorio Rifat Halilović
Bolje biti prvi u selu nego drugi u grad, tako bi govorio Rifat Halilović zanesen šahovskom partijom, bockajući protivnika tim škakljivim riječima c'jelo vrijeme?! -Jer onaj ko izgubi sasvim sigurno svima ostalima za neko vrijeme bio bi kukuruz liga. Poraženi, ako ništa druga liga-istok bio bi tih uspaljenih trenutaka dok varnice su sijevale na tabli i okolo kockastoga drvenog stola.
Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu, tako bi govorio Rifat Halilović zanesen šahovskom partijom, bockajući protivnika tim škakljivim riječima c'jelo vrijeme?! I zaista sad znam da Rifat Halilović bio je u pravu. Pravo da kažem ko klincu mi te riječi nisu iz guzice u glavu stizale. Jednostavno nisam bio dovoljno zreo da sažvačem poentu njegovih riječi. A sjećam ga se dobro uvijek nasmijana dok bi mi govorio: -Dođi moj Đuhera, da ti pokažem koju?!
Znam da većini muškaraca neće se nikada ostvariti san
Znam da većini muškaraca neće se nikada ostvariti san da mu djevojka ili žena glumi Kim Besinger. Baš onako izazovno k'o što to radi Kim Besinger u filmu Devet i pol nedelja, da širi noge dok sjedi na stolici preko puta voljenoga muškarca. Baš iz razloga što mi muškarci zaboravljamo da ona pored nas je naša prva liga, a ne ona o kojoj maštamo u čežnji, snovima il’ na javi.
I zanimljivo, da opet muškarci žude da imaju neku Kim Besinger svojeg života i da u svemu bude prva liga. Baš zbog takvih prevelikih očekivanja mnogi od nas ostanu razočarani životom jer dobiju tek djeliće druge lige pored sebe potpuno neispunjene kao što i oni su sami.
Iskreno i ja sam bio jedan od takvih koji su željeli biti na vrhu, pa makar i drugi u gradu kod neke brinete. No poslije očeve smrti shvatio sam da ponekad bez obzira na vlastite mogućnosti moraš da igraš i na nivou druge lige bez obzira koje karte život na stol ti donese. I da baš time budeš zadovoljan. I da sa takvom podjelom karata budeš zadovoljan. Prihvatiš ih baš onakve kakve jesu tako da zajedno rastete duhovno i ti, i ono što ti je dodijeljeno.
Bolje biti prvi u selu nego drugi u grad, tako bi govorio Rifat Halilović zanesen šahovskom partijom, bockajući protivnika tim škakljivim riječima c'jelo vrijeme?! –Često, zaista često bi mi te njegove riječi kolale moždanim vijugama, posebno nakon jednog meni teškog ljubavnog poraza. Nigdje, i ni u čemu nije lahko gubiti bitke, nije li tako?! Pa tako ni na ljubavnom planu, zar ne?!
Nedostaješ mi, Mino
Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu, tako bi govorio Rifat Halilović zanesen šahovskom partijom, bockajući protivnika tim škakljivim riječima c'jelo vrijeme?! I zaista sad znam da Rifat Halilović bio je u pravu. Pravo da kažem ko klincu mi te riječi nisu iz guzice u glavu stizale. No poslije moje Mine, sve mi je postalo sasvim jasno. Prva liga je ona djevojka koja je upravo pored tebe a ne one nacifrane sa naslovnih strana nekog tabloida, život meni reče.
Nedostaješ mi, Mino. -Nedostaje mi srećo! Nedostaje mi i vatra strasti pogleda što ljubiti tek počeli su neke snene crne oči. Znaš Mino, ja, zaboravim s aprilom, i na promrzle noge što na proljetnoj kišnoj stazi zbog probušenih cipela zgrijati se nisu mogle. Zaboravim s aprilom, i na boli otečenih ruku koje u naručje zovu usnulu princezu. Zaboravim, baš zaboravim na muku.
Zaboravim s aprilom, i na jade duše umorne koja probuditi bih te htjela poslije zimskog dugog sna. Ti, pobogu, zaspala si u snovima jednog pisca. A on se boji probuditi svoju princezu, a ipak, zna da to učiniti mora. Jer njemu, bez tog poljupca života nema. Ah da, da… -On to zna. Eh, baš zbog toga, nedostaje… Nedostaje mi moja prva liga.
Nedostaje mi tvoja ruka koja grliti bi me htjela
Nedostaje mi tvoja ruka koja grliti bi me htjela kad strast zavuče se u naše skute, a mi znojavi tražimo predah od borbe na bijeloj plahti ljubavi. Na tebi prozirna odjeća od mirisne ruže, i šešir od smilja. A ja naslonio dušu na ta dva crnooka jastuka ugodna i mehka. I sve ko da sanjam, dodirujem ih srcem i milujem.
I pitam se, oh Bože, da li je ovo samo san?! Ne vjerujem sebi, ni očima svojim… Stavila si ruku baš tamo gdje ljubav moja vrije… I diže se, i raste… a ti miluješ nju nježno. Stresao sam se sav. Zar ljubav još postoji?
Oh, kako si samo blaga i nježna princeza koja zna šta želi! I baš zato si tako lijepa u ponoćne sate kad mjesec mladi razastre boje ljubavi po krevetu malom. Nedostaješ!!! Nedostaje mi slatki juli, prvi poljubac, sladoled… Nedostaje ona ljetnja šašavost iskrene blještave zvijezde.Fali mi i more slano i nježni pjenušasti talasi. Fali mi i sama misao na zagrljaj tvojeg pripijenog tijela na grudima muškim. Ah, šta bi dao? Šta bih dao da ponoviti se može neki juli, i tamo daleki julski dani?! Ali od sjećanja se ne živi, nije li tako?! A bolje bi prošlost bilo ostaviti za sobom, zar ne?! Pisac htio ili ne, mora naučiti nastaviti dalje sa sjećanjem da živi.
I nije to lahko, nikako lahko živjeti sa sjećanjem
I nije to lahko, nikako lahko živjeti sa sjećanjem. I tako, dakle, nedostaje mi najsjajnija zvijezda među zvijezdama sjajnim. A znam da se skrila u ljepoti Une, Vrbasa, ali i jadrana plavog. –Ah, tako blizu, a tako daleko. Eh baš zbog toga, nedostaje… Nedostaje mi meni moja prva liga.
Ma, da se ne lažemo. -Ne, ne nedostaje mi ništa… -U stvari, nedostaješ mi samo ti.
Nedostaje mi romantični septembar, i dugotrajne jesenje kiše. I miris onaj kasni jesenji jer sve njime napokon na zimu miriše, čak i ono lelujavo opadanje lišća što na romantiku budi. I onaj tren, onaj tihi uzvik, kad potukla si na kamenčić oštri dok šetali smo parkom u sred grada. I ona šetnja dubrovačkim Stradunom. I Ibrica Jusić sa svojom Eminom. Eh, baš zbog toga, nedostaje. Nedostaje mi Mina, moja prva liga.
Nedostaje mi snježni decembar i njegove pahulje bijele
Nedostaje mi snježni decembar i njegove pahulje bijele satkane od miliona djelića slatkih osmjeha tvojih. I zima ledna, i opojni miris iz zlatne džezve, i ona svjetlost kraj kamina što nadu daje. Jer u zimu sve nekako, i počelo je. I prvi nespretni pogled obojen maštom iz snova. I prvi neobični susret na mostu ljubavi što zaljubljene duše kroz vijekove spaja. I prva izgovorena riječ na prohladnoj stijeni kraj obale mora. Eh baš zbog toga, nedostaje… Nedostaje mi Mina, moja prva liga.
Ma, da se ne lažemo. -Ne, ne nedostaje mi ništa… -U stvari, nedostaješ mi samo ti.
Sad znam da zaista bolje je biti prvi u selu nego drugi u gradu, čak i na ljubavnom planu. Sad znam da zaista je tako. A nekada davno prije, bolje je biti prvi u selu nego drugi u gradu, tako bi govorio Rifat Halilović zanesen šahovskom partijom, bockajući protivnika tim škakljivim riječima c'jelo vrijeme?! -Jer onaj ko izgubi, svima ostalima za neko vrijeme bio bi kukuruz liga. Poraženi, ako ništa drugo druga liga-istok bio bi tih uspaljenih trenutaka dok varnice su sijevale na tabli i okolo kockastoga drvenog stola.
Mirić, 10.08.2018.