Dženeta, djevojka sa Visočkih piramida

Posted on Posted in Autorski članci

Dženeta, djevojka sa Visočkih piramida

Dženeta, djevojka sa Visočkih piramida sasvim slučajno uvukla mi se u život šetajući neumskom plažom pored pisca u pokušaju, zavaljenoga u ljuljašci života. A šta je život negoli klaćenje naprijed i nazad, kako kad, zar ne? –Zaista može bit’ da život i jeste zabavna ljuljaška sa kojom nikada ne znaš na čemu si?! Nekada ti ljulja prija i ljuljuškaš se klateći se naprijed i nazad. No nekada se sjedalo samo omakne pa more bit’ da sa nje i padneš ljubeći guzicom zemlju, nije li tako?!

E baš to desilo se meni na dan kad na oštroj hridi Galeb bijel i nestašni morski vali svirali su tužnu pjesmu, na osami pored mora kako jedan čovjek plakao je za jednom plavom ženom. I u toj slici ništa posebno ne bijaše jer jednostavno sebi uzmu te morske čarolije i sve ti bude nekako isto, potaman. Pa, sve prihvatiš tako zdravo za gotovo. I čovjekove suze, i njegovu tugu, i more koje vrije i pjesmu Galeba bijela. -Jedino budeš prožet nekim nejasnim osjećanjem i pitanjem: „Imali na ovome  svijetu pravde?!“

Dženeta, djevojka sa Visočkih piramida

I tako taj dan, jest majke mi, Dženeta, djevojka sa Visočkih piramida i plavih kovrđavih uvojaka prošetala se neumskom plažom a ja bezbeli, naložio sam se na nju prožet nekim čudnim unutrašnjim osjećajem da nešto ima neobično u toj ženi. Bijaše pravi ljetnji dan a ja zavaljen u ljulji života hladio sam mozak od nagomilanih spisateljskih stresova i trke sa rokovima, i sasvim slučajno digao sam pogled kako bi gledao u njene vitke duge noge poput bisera što mamile su na uzdah.

I šta se desilo tada? -Pogledi su nam se sreli. Ah, te krupne sanjive oči prošarane bojama mora zaboravit’ se ne mogu. U tom trenu, u tom nespretno odigranom susretu, znao sam da Dženeta, djevojka sa Visočkih piramida u život mi je ušla ne bili me nekoj lekciji života naučila. U to sam bio sasvim siguran, samo nisam znao kojoj?!

I evo me danas ovdje na istome mjestu, na onoj istoj oštroj hridi gdje Galeb bijel i nestašni morski vali svirali su tužnu pjesmu, na osami pored mora kako jedan čovjek plakao je za jednom plavom ženom. Cijeli dan sam bez inspiracije, a pomalo i bez volje da pišem. A svi kažu lahko je piscima, jer misli kod njih ne mogu teške biti. Subota, 19:58h, upravo je sada, i prvi redak, evo tek sada, stavljam na papir. Mrzovoljno ruka peru leti, a misao „ruku“ na svoju tamnu depresivnu stranu vuče.

Osjećam, nije to dobro, ta borba između mene i onog u meni

Osjećam, nije to dobro, ta borba između mene i onog u meni zbog razočarenja, jednog običnog ljudskog razočarenja.  A baš osjećam, snažno osjećam „Ruka“ bi htjela a misao neda… Pisati, pisati i pisati. Ah, što je ova subota, na punom mjesecu u škorpiji, baš obojena nekako saturnovski, u čekanju i strpljenju, u hladu emocija i nada. Obojena samoćom, praštanjem i puštanjem.

I u toj sivoj samoći kad ni tamo si-nit ‘vamo si, u tom iskrenom porivu praštanja svima i puštanjem na slobodu onog čega srcem volim, zahvati me neka oštra bol. Baš sustiže me razarajuća bol sa oštre hridi prošlosti. -Raspara mi srce na dvoje, nagna da se bori, otima, čupa… iz kandži te sumorne boli. Pomislih na tren, možda mi to milostivi Bog neki signal daje. Privih koljena bolnom srcu, sklupča se u klupko, i, tiho zaplakah, s pitanjem na usnama: „Imali na ovom svijetu pravde?“

Da li je ono što je bilo uz mene-zaista bilo moje?

I u tom mom spisateljskom bunilu, koje me iznenadilo na sam „Svjetski dan knjige i autorskih prava,“ na onoj istoj oštroj hridi gdje Galeb bijel i nestašni morski vali svirali su tužnu pjesmu, na osami pored mora kako jedan čovjek plakao je za jednom plavom ženom, bocnulo me to strašno, to nešto, nešto nejasno… Da li je ono što je bilo uz mene-zaista bilo moje, ili je zaista ono moje što sam srcem pustio od sebe, a volio sam dušom?

Ta bol, ledena oštrica života podsjeti me na riječi rahmetli oca mog starog. Podsjeti na tren, baš subota je bila, kad mi u hladu pod Jabukom starom reče: „Sine, mnogi ćete razočarati, a možda i ti, svjesno ili nesvjesno učinit ćeš isto prema drugima.“ -No bitno je jedno, kako prihvatit ćeš to u svojoj glavi.

Rana iz prošlosti

Pomislih u sebi, dok rana iz prošlosti sve gore me pekla i na dno u blato sjete me vukla: „Eh, moj dobri oče, kako ću bol prihvatiti u mojoj zaljubljenoj spisateljskoj glavi? A onda, sijevnu mi još jače poput munje, plavokosa Dženeta, djevojka sa Visočkih piramida.

Sijevnu poput olujne munje, usplamsa užarene misli, raspali uskovitlalu maštu… A s njom, poče da vrišti još jače ta bol raspolučenog srca na dvoje. Ta neka čudna bol, razarajuća bol srca. I sjeti me, na jednu lijepu ljetnju noć. Na jedan tren, na jedan odsjaj mjesečeve sjenke, na valove svježih junskih nada. Sjeti me.

Sjeti me na njene u tišini s usana izgovorene riječi: -„Znaš kad nešto slaviš oko sebe uvijek imaš veliko društvo, ali pravi prijatelji su uz tebe kad ti je teško i to obično biva da je tu pokraj samo jedan onaj pravi.“ 

Gledao sam je. -A ćutnja moja govorila joj je sve.

Gledao sam je. -A ćutnja moja govorila joj je sve. Pa ipak, upita je: A zašto, Dženeta,  ne misliš na sebe,  kad znaš da se mnogi, čim se malo posvetiš sebi, distanciraju od tebe? Po meni je ispravno, voljeti sebe. Lijepo je i ostale poštivati ali treba i sebi ugoditi, zar ne? Nekima se, možda to neće dopasti.

No bitno je ne pasti na te njihove igrice u kojima žele kontrolu nad tobom imati. Zašto ne ustrajati u namjeri da i sebi uljepšaš noć? Zašto ne priuštiš sebi osmijeh na blago lice a bogme i na te slatke usne pokoji poljubac nježnosti?! Zašto da ne voliš sebe?

U pravu si, prinče s Balkana, ali ja jednostavno nisam mogla reći –NE. Nastojala sam uvijek svima ugađati. Ko zna, možda, razočarenja se bojim? Šutio sam i gledao u plave uvojke kako vihor s večeri razdragano ih njiše. Šutio sam i razmišljao šta dalje da joj kažem? I upravo ta njena razočarenja sad znam da meni su životna lekcija bili.

Sve je u životu relativna stvar, zar ne?!

Sve je u životu relativna stvar, zar ne?! -I bol, i tuga, i rana, i čovjek u suzama, i more koje vrije i Galeb bijeli na hridi oštroj. Sve je do nas i naše često „lude“ glave, i onog trena kako ćemo sve što nam se desi u životu prihvatiti, nije li tako?!

Helem, evo mene na onoj istoj oštroj hridi gdje Galeb bijel i nestašni morski vali svirali su nekoć tužnu pjesmu, na osami pored mora kako jedan čovjek plakao je za jednom plavom ženom. Evo me na hridi I danas sam bez inspiracije,  iz tog mog sna, i u toj sivoj samoći kad ni tamo si-nit-‘vamo si, u tom iskrenom porivu praštanja svima i puštanjem na slobodu onog čega srcem volim, zahvati me neka oštra bol.

Baš sustiže me razarajuća bol sa oštre hridi prošlosti. -Raspara mi srce na dvoje, nagna da se bori, otima, čupa… iz kandži te sumorne boli. Pomislih na tren, možda mi to milostivi Bog neki signal daje. Privih koljena bolnom srcu, sklupča se u klupko, i, tiho zaplakah, s pitanjem na usnama: „Imali na ovom svijetu pravde?“

 

Mirić, 21:44h

Maglaj, 23.04.2016. godine