Mene niko ne razumije, a tebe?!Da li te strah zbog toga, Aleksej?
Mene niko ne razumije, a tebe?! Da li te strah zbog toga, Aleksej? Mene niko ne razumije…–Jer sviđala mi se, onako iskreno, jedna plavuša, zgodna jedna ženska. Vozila je buldožder u jednoj građevinskoj firmi, stalno nešto rondala i po tome za druge bila je muškarača. A inače, nosila je miniće i bila iz dobre domaćinske kuće. Slušala je narodnjake, imala velike bore na čelu i pila pivo, valjda, zbog zdravlja?! Imala je ona još i, nevidljivi teški uteg oko debeljuškastog vrata. Uteg Anesu, zvanu prišipetlja. Taj teški teret iz djetinjstva vukla je stalno za sobom, ma s kim da bila, i ma gdje da pošla. A nesvjesna vlastitog izbora, te težine tereta kojeg vuče za sobom, ona očima nebesko-plavim taj uteg, zaista ona vidjela nije. A možda i, svjesno željela vidjeti nije, ko će ga znati?!
No, onima sa strane upadljivo očit taj njen teret je bio. I zaista, ama baš zaista ništa to nije čudno, za današnji vakat. –Jer, svi mi počesto prigrlimo srcem i povučemo druge za nama, naravno u najboljoj namjeri. A istina je i, da nas neko drugi, ponekad, ponese na leđima svojim. Svi mi, živimo za druge, željni pažnje i poštovanja. I pravimo greške, dakako?!
Priznajem, Saneli nisam imao hrabrosti, ništa protiv Uteg Anese reći. Pobogu, prijateljice su?! No, zbog toga mori me pitanje, šta bi bilo-kad bi bilo, da sam joj šta natuknuo o njoj. Znam Sanela, da u svakoj situaciji branila ju je. A kad bi se našla Sanela u kakvoj gabuli, nisam iste riječi mogao ćuti od Uteg Anese. No tad mislio sam da to njihova je stvar, jer pobogu, prijateljice su. I tako, zaista ništa Plavuši nisam usudio se reći o tom biljegu velikom na vratu. -Mada mislim, podsvjesno da je to ipak ona u sebi negdje duboko osjećala.
Strah
No znam, strah je svakog ostati sam, zar ne? Poželio sam joj milion puta reći: „Prekini tu vezu. Plavušo! -I otiđi daleko, ako želiš životnu ili koju drugu sreću ostvariti.“ No ćutio sam, jer naučio me život da neke stvari bolje je otšutjeti, čak po cijenu da ispadnete glupi ili teška neznalica. Neke stvari, zaista je bolje, ne reći?!
Ah, kako samo, danas smo svi osjetljivi… I zaista lahko se povrijedi voljeno biće, zar ne?! A volio sam tu plavušu, mada to ona znala nije. Za nju sam samo dobar prijatelj bio. Jedan od onih što dolaze i prolaze njenom cestom života. Samo Uteg Anesi, vjerovala je.
Priznajem i da, zaista sam se bojao da bi time povrijedio, i jednu i drugu. I ko zna kako bi one reagovale u odnosu na mene, ipak su one pupčanim lancima dugotrajne vezanosti bile?! Ah, a možete li, dragi Aleksej, zamisliti, kako je meni bilo svaki put kad sa očaravajućom Plavušom bih stao da promuhabetim koju, ona druga-Uteg Anesa ko priljepak bi se uzmigoljila, i upadala stalno u riječ. Uhhh, tad sam čuo, prvi put u samo jednoj minuti pet puta ponovljenu rečenicu: „Mene niko ne razumije, ama baš niko?!“
Priča o meni
No ovo nije priča o njoj, o Plavuši. Ne, ne! -Ovo je priča o meni. Baš o meni. I prvi put poželio sam iskreno pričati o sebi. Znate, Aleksej druže moj, Plavuša mi je, na tržnici u užurbanoj masi onih koji su srijedom izlazili da kupe jeftino stvari za sebe, rekla: „Previše si kućni tip, nisi moj trip, i nema dva posto šanse da budemo skupa, iako srce za tobom mi lupa.“ Jebi ga, bila je u pravu. I da, zaista jesam, jer kad sjednem da pišem priče potrošim dan cijeli na bijeli papir. No, da li ijednog pisca, i tu njegovu želju uopšte ko može da razumije? Ah, šta mogu kad pisati volim dušom i pomalo srcem učim. Prijatelju moj, ljudino dobra, zaista sa Plavušom, sve tako je bilo
Nekako baš tad, u to vrijeme, kad Plavuša mi rekla je: „da previše sam kućni tip i da nisam njen trip, i nema dva posto šanse da budemo skupa, iako srce za tobom mi lupa, odnekuda s ljubavnih visina u srce usplahireno udarila mi je Siva Sokolica brzinom od 389km/h.“ Da, da… Upravo Siva Sokolica naučila me ljubavi. Nisam to do sada nikome rekao, dragi Aleksej. Jedino Vama, i sa punim povjerenjem!
Siva Sokolica
Ah, pomislio sam, sa toliko srca iz velike tišine, niotkuda, samo jednom osvaja se plijen?! Ulovila me je, lahko! Ulovila u trenu, onako kako samo Sive Sokolice uloviti brzo znaju. No Sokolica Siva, nije znala da poviš njenih visina bdije ženka Rupelovog lešinara, motri pažljivo razvoj situacije na nebu i vreba. Ah, ta nezaustavljiva želja da se otme tuđi plijen… Moralno je to ili ne?
Mene niko ne razumije, a tebe?! Da li te strah zbog toga, Aleksej? Mene niko ne razumije… –Jer ćutim, tako sam u tišini! Trinaesti je dan! „Ćutim tako, sa svojim bolom se borim, i gledam u nebo. I slatko pričam svojom najljepšoj zvijezdi kako tišine znaju biti lijepe. Bistre su noćas zvjezdane staze posute blještavilom nebeskih kraljevskih zvijezda, dok mjesec mudri, šapuće mi: -Tu sam prijatelju, tu za tebe. Tu je on za mene, tu kao što ste, i Vi bili, najdraža prijateljice-Siva Sokolice.“
Ah, znate, draga prijateljice, jedino Vama sve mogu reći. Vama koja živite u mojoj najvećoj tišini. Pa opet, evo noćas u ovoj sjajnoj noći, pitam se, da li je uopšte potrebno da Vam pričam sve ono što Vi, već znate? Možda Vama, koja volite život postanem dosadan, draga moja? A to ne bi volio. Pa opet, sebi kažem, da Vi ste jedina kojoj sve mogu reći… Jedina!
Mene niko ne razumije, a tebe?! Da li te strah zbog toga, Aleksej? Mene niko ne razumije…–Jer ćutim, a ćutnju u tihoj noć, tu bol razumije jedino ona što u duši spava… jedino, jedina ona-Siva Sokolica, je ta koja čuje blagi šapat moje duše!