Suljina pekara u vihoru rata
Suljina pekara u vihoru rata prodeverala je svega i svačega. I u inat ratnim strahotama nastavljala je da živi. A najviše se sretala sa tužnim dječijim pogledima i nevinim gladnim ustima. Sasvim sigurno glad nikoga nije mazila, znao je to Suljo jer na vrata pekare za komad kruha kucali su mu i znani i neznani, i komšiluk i putnici namjernici. Svako je kucao na njegova vrata sa samo jednom brigom za vratom što nosio je okaćenu.
Boljele su ga te njihove rane ali da im svima pomogne to nije bilo moguće. Pobogu, rat je i mnogo gladnih usta je u čaršiji satkanoj na obali Bosne. A pekara skromna, niska, mala i oronula, baš ko da je Milostivi Bog skrojio je u samom centru čaršije za sve ljude ovoga dunjaluka. Tako dobrodušna, živjela je svoj život taman preko puta Mašića kuće.
Rat bez biranja odnosi nevine ljudske glave, tako je bilo u prvom svjetskom ratu, pa što bi bilo išta drugačije u ovom drugom ratu, samo moguće još razornijem, razmišljao je Suljo dok pripremao bi tijesto za jutarnji somun. Vruć somun svi vole i miris zejtina po njemu polivenom a još velike dječije radosti ako zehru soli po tome bacite ako je u kući imate.
Rat je i hrane nema
Rat je i hrane nema, pa ljudi siju i prehrane se sa onime što iz zemlje samo nikne. Kakva će godina ova 43-ća biti to niko ne zna?! Mada kažu u čaršiji: Ako je mart suh, ljeto je kišovito i donosi rodan vinograd (!) , no ko će ga stoposto znati sem dragog Boga?! No ljudi se danas u sve miješaju, pa tako bezbeli i u prirodu.
Otvorilo se nebo danas, ko da i ono kroz nebeske suze govori o tuzi iznemoglih golobradih mladića u vojničkim odorama što iscrpljeni i umorni tražili bi u čuturu vode i komad hljeba. Tužne su ratne godine za svakoga, i za pobjednike, i za pobijeđene jer u ratu niko ništa dobro ne dobiva. Gledati a ne moći svima pomoći boli to. Gladan stomak i Sulju do rata mučio je. Zato se jutros posebno ibretio gledajući golobrade mladiće kako idu u smrt gladni. Doduše uvijek je bilo i bit će, da je rat nekome brat a nekome rat.
Ratne vojske i primirje prije bitke
Doduše, stanje se u čaršiji malo primirilo a vojske razne prodefiluju na sve strane ove male u dolini Bosne položene mahale. Mahala danju osvane sa domaćim milicajcima, ustašama i pokojim žandarem a sutra novi dan i nova priča. Priča se da po šumi ima i partizana.
Taman dok su se ratne vode tek još zakuhavale, Srez je vodio sreski načelnik Mihajlo Nestorović a njegov zamjenik Ivica Simeon uz njega je bio. More se priznat da sa narodom nije uv'jek lahko vladat’. I ko zna šta je u glavama njih dvoJice vladalo dok su se kuhale paprene svjetske ratne igre koje stigoše evo i do naših krajeva?!
U Sokolskom domu, uoči rata priredbe su se održavale a sada sve je puno vojske i neka tmurna vremena. Eto, netom koji mjesec prije, moglo bi biti da bijaše januar, znam snijeg je bio i bilo je žestoko, sva se sila vojna digla da ide na Teslić. Pričalo se po čaršiji da su Nijemci, domobrani i četnici iz Doboja, Maglaja I Tešnja krenuli na Teslić kojeg su držali partizani.
Suljina pekara u vihoru rata
Rat je, i vojske razne na sve su strane razasute, a vojska k'o vojska satkana je od ljudi. A ljudi ko ljudi opet, nijedan insan isti karakterom nije,. A u vojskama ima i pobožnih i nevjernika, i ubica i probisvjeta, i plemenitih i škrtih, i siromašnih i jadnih a malo onih od bogatih.
A on Suljo, dav'o bi komade bijeloga somuna ljudima ne znajući šta se u njihovim grudima krije. I to ga je pitanje često mučilo, kakvim ljudima dav'o je hranu da prežive? Doduše, tako je to u ratu, generali caruju a hudi ratuju. U ratu nema nevinih. Helem, a ko je u bilokojem ratu stoposto ispravan? – Niko i nikada, zar ne, pomisli Suljo?!
Niđe nikoga
Podne je već stiglo a čaršija je pusta. Niđe nikoga. E kad je tako moglo bi se do Fehre skoknuti, pomisli Suljo pijući Horinu vodu i krenu ka Fehrinoj brijačnici?! A Maglajska čaršija je puna izvorskih voda, tog predivnog bisernog prirodnog blaga. Kčerke bi donosile vodu za piti, to u zadatak im je dao, no ponekad i on sam zaputio bi se u oazu mira, na te izvorske vode bježeći od surove stvarnosti.
Bio je dobar sa Fehrom, ako ništa zbog komšijski odnosa što bi se u čaršiji reklo. -Brico Fehro šišao je sve redom, pa ni Sulji nije bilo druge nego kod Fehre na stolicu sjesti. Često bi tako muhabetili o vaktu kome niko još vidio nije kraja a ni lijeka za ratne muke koju čaršiju more.
A kako kažu, vojnici koji svraćaju na šišanje, i cijeli svijet je u zulumu. I svako ima svoju neku priču o uzavrelom tamnom ratnom vaktu kome još ne nazire se svjetlo. Nekad bi im se u priči pridružio i Ahmet Muhić, stolar bez noge. I tako iste priče o teškom vaktu i zemanu kod njih trojice ali i među mahalskom rajom vrtile bi se u krug iz dana u dan.
Hanume na šišanju kod Ahmeta stolara
Pa opet njima trojici drago bi bilo iznova koju promuhabetiti na divanu, u brijačnici, il’ pri samom susretu na kaldrmi, svejedno gdje. Ipak koliko god znali su se tako nenadano na kahvi sresti, znali su i šege praviti sebi ali i drugima. Sjeti se Suljo na stolici tako dok ga je Fehro šisao onog dana kad na pijacu dvije hanume stigle su pješke iz Šehera preko Zečijeg graba, more bit da je bilo 1941. godine. Sjećaš li se Fehro koga si poslao Ahmetu stolaru na šišanje?
Dragi Suljo, kako ću se sjećati kad mi kroz ruke prođe na desetine insana, kako da znam, bolan?
More bit’ da se jedna od njih zvala Fadila i Fazila, e ta te je pitala da je ošišaš, sjećaš li se sada? Ona onako tamne bujne kose i divnoga lica. Ima je, ima je, priznat se mora. A što bolan nju ‘nako lijepu posla Ahmetu stolaru na šišanje? Hehehe, što je ti ne poslah da okusi mirisa somuna što nudi Suljina pekara?
A more bit’ da se sjećam, jel’ to ona što je htjela odmah da je šišam? Samo je nepitah tad, kuda da je ošišam? More bit’ da je se sjećam. To je ona što bi htjela odmah samo ne znam šta, pa rekoh nek’ prošeta uzbrdo malo svoje čvrste seoske noge. A gdje si ti vidio da se uniđe u radnju i ne nazove drugima selam? Valjda je red prvo pozdraviti, pa onda istaći šta hoćeš?!
Eh, moj Fehro
Eh, moj Fehro, Bog nas je stvorio raznolike i nikome se nije za čuditi. Baš isto k'o što nijedna pekarna nije ista, tako ni Suljina pekara je različita od drugih. Tako ti je i sa ljudima bezbeli, i nismo mi svi mudri rođeni ko ti?! Ti sa svima lijepo a neke i namagarčiš, pa opet te svi vole, kažu, šaljivdžija Fehro, jel’ tako?! Vidiš li ti ove vojnike što mahalom gaze? Šta li njih sutra čeka? I da li su oni mudri, il’ su samo poslušne ovce nekog generala? E moj Fehro, teškog li vakta i zemana?!
Eto ti znaš Fehro moj, moja pekara u vihoru rata prodeverala je svega i svačega. I u inat ratnim strahotama Suljina pekara nastavljala je da živi. A najviše se sretala sa tužnim dječijim pogledima i nevinim gladnim ustima. Znaš li kako to boli dok gledaš tugu u očima drugih?
Mi Smajlagići, volimo pomagati. Pomogneš jednom a drugom ne moreš, jesam li dovoljno pomog'o?! Sasvim sigurno glad nikoga ne mazi, a niti rat blagostanjem koga nagradi, Suljo tugaljivo reče. Znaš kako znam, jer na vrata pekare za komad kruha kucali su mi i znani i neznani, i komšiluk i putnici namjernici. Svako je kucao na moja vrata sa samo jednom brigom za vratom što nosio je okaćenu.
*Sulejman Smajlagić -Suljo 1892-1960
Mirić, 09:17
Maglaj, 01.07.2020.